Zagreb: Naklada Tusculum. 2007. — 266 str.Govor o jeziku danas se često svodi na pitanje poštivanja pravopisnih i gramatičkih normi u napisanim tekstovima. Međutim, otkada postoji jezik i međuljudska komunikacija, postojalo je i razmišljanje o samoj naravi jezika, koje je s vremnom tražilo načina kojim bi se jezik dao najprikladnije opisati. To se razmišljanje kroz povijest mijenjalo, pa se znanstveno zanimanje za razvoj refleksije o jeziku naziva jezikoslovnom historiografijom, koja opet znanost o jeziku dijeli na tri dijela. Razdoblje tradicionalne gramatike na zapadu traje više od dvije tisuće godina (do oko 1800.). Početkom
19. st., zahvaljujući posebno Friederichu Schlegelu (1772.-1829.), tojest njegovu organskomu poimanju jezika i inicijalnomu proširenju predmeta jezičnih znanosti na izvaneuropske jezike, navlastito sanskrt, razvija se tzv. komparativna filologija (Franz Bopp, Jacob Grimm, Raphael Kiihner, itd.), iz koje nastaje mladogramatičarska škola. Iako su komparativna i mladogramatičarska filologija, po uzoru na prirodne znanosti i na indijsku lingvističku tradiciju, već bile razvile pozitivistički pristup analizi jezika, ipak još nisu bile posve raskinule s terminologijom i semantikom tradicionalne gramatike. Stoga je Ferdinand de Saussure, u svom posthumnom djelu Cours de Linguistique generale (1916), kao prvu zadaću htio utvrditi sam predmet lingvistike, to jest lingvistiku dignuti u rang egzaktne znanosti, poput matematike, kemije ili fizike. Njegov program poznanstvljenja lingvistike i reificiranja jezika polazio je od postavke da su svijet i jezik od istoga ontologijskoga reda, odnosno da jezik nije, kao što je bilo tradicionalno polazište, samo odraz razmišljanja o realnim stvarima. Svi današnji vodeći jezikoslovni pristupi jeziku kao autonomnom i samodostatnom sustavu, bilo da se radi o univerzalno-tipološkoj lingvistici, generativnoj gramatici, sociolingvistici ili pragmatici, dio su te saussureovske tradicije.
